Zračna luka. Jo, dobro zvuči, lipo. Njegov avion, njegov reoplan, isplovit će iz zračne luke. Split ‒ London ‒ Los Angeles.
Cijeli život sanja kako odlazi niz pučinu starim parobrodom koji voze skitnice na zapad. Sanja da Rex pristaje uz bokove njegova otoka i odvozi ga uz plesnu glazbu s palube. Da je Shane, da je Elvis, da je njujorški taksist, da ima bananu pred bijelom kućom na Floridi i malu pustinju u Texasu. Da će pronaći svoju visoku crnkinju s velikim bijelim zubima. Onakvim zubima o kakvima je pričao nono Nick kad se vratio na škoj iz Amerike, gdje ga je škver poslao da nauči popravljati i avionske motore.
‒ U Amerike ‒ rekao je ‒ svi jemaju zube. Velike, ka biser bile zube!
Bilo je to 1950-te, na Prošperov deseti rođendan. Nono je donio majicu na američku zastavu i limenku Coca-Cole.
‒ To ti je muoli, amerikandrim!
Jedina limenka u mistu sve dok nekoliko godina poslije netko nije donio žutu od Schwepsa, iz Trsta. Ali to nije bio američki san.
A od sutra sve će biti potpuno drukčije. Već sutra vidjet će svoju Billy Jean, svoju lipu crnicu s bilin zubima koju je upoznao preko interneta.
Na žičanoj klupici preko puta njega sjedi mladić, rasta, u širokim hlačama, sa slušalicama na ušima. Momak prelistava neki časopis i pogledava ga podrugljivo.
Novine su svemu krive i televizija s tom, tom… propagandom! Svijet se srami Amerike, on osjeća da se svijet srami njegove duhovne domovine, ali on je vjeran i solidaran! Proud to be American ‒ otisnuto je na njegovoj pripijenoj sportskoj majici i oni ga zazorno gledaju, sada to već stvarno osjeća. Uvlači trbuh. Iz stražnjega džepa na hlačama vadi češljić da bi zagladio onih nekoliko vlasi koje su stršile ispod šešira, a i da zabavi ruke.
Nešto nije u redu.
Momčić s rasta-frizurom sad ga već izaziva otvoreno, pilji u njega. Pokazuje mu na naslovnicu časopisa koji je maloprije listao. Na njoj je fotografija nekoga čovjeka, mršava, njegova vršnjaka. Čovjek ima jako razjapljena usta. Taj je čovjek, sudeći po odjeći, neki Arapin i on plače. Ne vidi se zašto plače. Nema razmrskanih, mrtvih tijela kao na ratnim slikama inače. Ne baca se nikakva starica po prašini za poginulim sinovima, niti dječačić plače za mrtvom mamom. To je fotografija jednog muškarca, ima crveno-bijeli šal oko vrata i on tu sjedi i tako plače, jako otvorenih usta.
Prošpero odvrati pogled od mladića, zureći u avione koji slijeću na pistu.
Kolovoz je i ljudi su umorni od vrućine. To je sve, desetak dana ljeta, san je gotov, sutra će svi ovi turisti opet naviti budilice.
Svi osim njega. On će poletjeti prema svome snu, u meko i tamno naručje sna. On, Amerikanac po duši, otkrit će Ameriku.
Htio bih nešto reći onom čupavcu, ali više ga nema, zna on sve o Americi i sve o terorizmu. Može mu objasnit. Ali momak je nekamo odgibao sa slušalicama na ušima, već je daleko, okreće se i pokazuje mu srednji prst. Govnar balavi! Na mjestu gdje je sjedio ostao je onaj časopis s očajnikom na naslovnici. Nešto je izgubio. Taj na naslovnici.
Već ih pozivaju na londonski let. Prošpero proguta pljuvačku i skine bijeli šešir. Crvenim rupcem obriše znoj sa čela. Putnici vade putovnice i uredno napuštaju ovaj djelić svijeta. Posljednji poziv za London.
Hodajući prema izlazu, krišom, baci dečkov časopis u kantu za smeće. Strese se kao da je izbjegao opasnost. Pa se pokuša nasmijati misleći opet na Billie Jean, koja već vjerojatno smišlja što li će mu pripremiti za večeru tamo u Los Angelesu. Sočni hamburger i krumpiriće s kečapom? Kukuruz i kotlete? Vafle sa slatkim sirupom za doručak ‒ to je uvik tija provat. Svaki dan za desert ‒ pita!
Na samom izlazu opet se smrači. Odjednom onemoća i spusti se na klupu od žice: ne bi li bilo više američki kada bi sada ostao u zračnoj luci i pustio da mu avion odleti…
‒ Gospodine, jel vam dobro?! Sve u redu? Gospodine?! ‒ zabrinuto ga je pozivala mlada zemaljska stjuardesa plava kao anđeo.
… A on da ga dugo slijedi suznim pogledom kao u hollywoodskim filmovima.
Izvornik: Nasmijati psa
